Kada pak određujemo kazališni život hrvatskog puka u Zadru, ostvarivan na hrvatskom jeziku ponajprije moramo ustvrditi da je on sustavno bio potiskivan politikom nehrvatskih vlasti, što nije sprječavalo hrvatske kazališne djelatnike u gradu da čine brojne napore kako bi i kazališni život na narodnom jeziku biio što kvalitetniji. Hrvatski kazališni amaterizam, ostvaren radom brojnih amaterskih družinama u gradu, osobito su obilježila brojna gostovanja putujućih hrvatskih kazališnh družina. Taj dio nacionalne kazališne povijesti Zadra posebno ojačava preporodnim gibanjima sreinom prošlog stoljeća i traje do sramotnog Rapallskog ugovora dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada zadar biva nasilno otrfnut od hrvatske domovine i pripojen Kraljevini Italiji. Kroz sve to vrijeme hrvatski su kazališni djelatnici u Zadru, premda bez odgovarajućeg scenskog prostora i bez kvalitetnih glumišnih sila, uza sve protidmbe tuđinskih vlasti, ostali bez većih kazališnih rezultata, ali s primjerenim kulturološkim uspjesima. Takve je prirode gostovanje godine 1907. Markovičevog Hrvatskog primorskog kazališta iz Zagreba koje uspjeva, usprkos brojnim nedaćama i talijanašima, uz gostovanje prvakinja zagrebačke drame Marije Ružičke – Strozzi i Ljerke Šram, održati u Zadru, u Battarinoj dvorani, prvu hrvatsku kazališnu sezonu.
Najveći doseg dugogodišnjega upornog hrvatskog diletantskog rada u Zadru jes osnivanje Hrvatskog diletantskog kazališnog društva, koje je djelovalo od godine 1910. do 1914., imajući postati prvim hrvatskim profesionalnim kazalištem u gradu ali su, ovaj put ratni događaji, spriječili ostvarenje dugogodišnjeg zaradskog hrvatskog kazališnog sna.
Prvo profesionalno kazalište u povijesti Zadra – Hrvatsko narodno kazalište – nastalo je u posljednjem svjetskom ratnom vihoru; njegovi su temelji udareni u kazališnoj družini koja početom studenoga 1944. dolazi u grad koji je napokon vračen u krilo domovine Hrvatske. Rukovođen kvalitetom tadašnjeg Okruženog kazališta Zadar, a također nesumljivim političkim značenjem toga čina, ZAVNOH donosi odluku o osnivanju profesionalnog hrvatskog kazališta u Zadru, prvog u povijesti grada.
Svečano otvaranje obavljeno je u sklopu prigodno organiziranog Tjedna kulture 27. ožujka 1945. godine kada je Zadar dobio svoje Hrvatsko narodno kazalište. Dotadašnji diletantski rad kazališnih entuzijasta tada se zamjenjuje potpuno novom, profesionalnom organizacijom rada, družina se u cijelosti reorganizira, a na čelu s redateljem Šimom Dunatovom, do početka sezone 1945./1946. primjereno je izvela nekoliko dramskih komada.

To su: «Prosidba» od Čehova, zatim «Medvjed», također od Čehova, «Mati» Mateja Bora, «Sedmorica u podrumu» S.Kolara te drama «Koraci». Postojeći, po vokaciji još uvijek amaterski ansambl nije se, oslanjajući samo na svoje snage, mogao ozbiljnije uhvatiti u koštac sa zadacima koji su stajali pred jednim profesionalnim ansamblom. Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske, na zahtjev općinskih vlasti, šalje u Zadar grupu profesionalnih kazališnih radnika na čelu sa Dr. Markom Fotezom, kako bi svojim iskustvom i sposobnostima pomogli da se novoosnovano glumište ojača i što bolje razvije.
Fotez, bivši redatelj zagrebačkog kazališta i ravnatelja drame u Splitu i Osijeku, preuzima mjesto intendanta.

Slikovite su i duboko proživljene uspomene dr. Foteza na svoj dolazak u Zadar i početak rada u zadarskom teatru…»Sistematska bombardiranja za vrijeme rata uništila su gotovo čitav grad, «Teatro Verdi» je bio srušen, kino-dvorana teško oštećena. U tragično bombardiranom Zadru sve je bilo opustošeno. Nije bilo ni kazališne zgrade, ni stanova za glumce, ni profesionalnih glumaca…»
Ipak, nakon višemjesečnog upornog rada, kompletno je dovršena dvorana te izrada svih scenskih uređaja. Tako ojačan ansambl priredio je svoju prvu predstavu 14. listopada 1945., kojom je započela prva hrvatska profesionalna kazališna sezona. Sezona je otvorena izvedbom Držićevog Dunda Maroja u režiji Marka Foteza.