Iznenada prošlog ljeta

Premijera: 27. 3. 2012.

Tennessee Williams (26.03.1911. –25.02.1983.), pravim imenom Thomas Lanier Williams II, jedan je od najvećih američkih i svjetskih dramskih pisaca dvadesetog stoljeća. Rodio se u Columbusu, Mississippi. Prema vlastitim riječima od svoje četrnaeste godine neprestano pisao i to kako bi pobjegao od stvarnog svijeta koji mu je bio nepodnošljiv. Godine 1918. s obitelj se seli u St. Louis. U tom je bogatom gradu vrlo osjetljivom na klasne i statusne razlike, Williams iskusio poniženja koja donosi siromaštvo. Više puta morao je mijenjati sveučilište, prekidati i nastavljati školovanje. Djed ga je 1928. godine odveo na putovanje u Europu, gdje se oduševio kulturom. Po povratku u SAD piše nekoliko dramskih tekstova, ali samo jedna od njih, «Bitka anđela» doživljava izvedbu 1940. godine, na njegovu žalost s velikim neuspjehom. Godine 1939. preselio u New Orleans. Prekid s ranijim životom simbolično je označio i promjenom imena, uzimajući službeno školski nadimak Tennessee za vlastito time. Tek 1945. godine Tennessee Williams doživljava prvi veliki uspjeh. Praizvedba njegovog dramskog teksta «Staklena menažerija» na Broadwayu bila je potpuni uspjeh, okrunjen prestižnom nagradom „New York Drama Critics Award“. Čak tri njegova kasnija teksta dobit će najveće priznanje koje se u SAD može dodijeliti za umjetnički rad - Pulitzerovu nagradu i to «Tramvaj zvani žudnja » 1947., «Mačka na vrućem limenom krovu» 1955., i «Noć iguane» 1961. U međuvremenu je dramski tekst «Tetovirana ruža» (1951.) postigao veliki uspjeh i doživio filmsko uprizorenje. Godine 1963. umire njegov partner Frank Merlo, s kojim je dugo živio. Depresija, od koje je Williams stalno bolovao, nakon tog događaja se vidno pogoršava.

Većina stručnjaka danas se slaže oko toga da je tekst «Iznenada prošlog ljeta» bio posljednji veliki dramski tekst dostojan Williamsove slave koji je autor napisao. Godine 1969. odlazi na bolničko liječenje od ovisnosti o alkoholu i drogama, i u tom vremenu opsesivno piše o temama usamljenosti. Stekao je ugled i u Europi, a osamdesetih godina dvadesetog stoljeća doživljava iznenadnu popularnost u SSSR-u, gdje ga kritika naziva «najvećim svjetskim dramatičarom poslije Čehova». Tragično završava život u njujorškom hotelu «Elysee» 1983. godine, ugušivši se zatvaračem boce nakon jedne noći teškog pijanstva. Iza sebe je ostavio tridesetak dramskih tekstova, dva romana, mnoštvo kratkih priča i jednočinki, pisma, sjećanja i filmske scenarije. Prevođen na gotovo sve svjetske jezike i izvođen diljem svijeta, postao je još za života klasikom svjetske dramske književnosti. Drama „Iznenada prošlog ljeta" napisana je i praizvedena 1958. na off Broadwayu. Ovaj se dramski tekst, kao većina Williamsovih djela, opsesivno bavi temama obitelji, odnosima roditelja i djece; govori o kreativnosti i destruktivnosti, skrivenim stranama ljudske psihe i seksualnosti, te problemima prihvaćanja različitih i drugačijih pojedinaca unutar društva; dotiče se nasilja, zabranjenih emocija te problema vlastita identiteta. Zanimljivo je naglasiti da je Williams ovu dramu pisao 1957. u vrijeme kada je odlazio na psihoterapiju, da bi (kako sam kaže) upoznao samoga sebe. Vidite, strogo uzevši, njegov je život bio njegov posao, njegov je život bio njegovo djelo, jer pjesnikovo djelo je život pjesnika, život pjesnika je posao pjesnika, hoću reći da ih ne možete odvojiti. Tim nas riječima Sebastianova majka, gospođa Venable upoznaje sa svojim sinom. Ona neobično nalikuje Williamsovoj majci: krhka i moćna, plaha i ohola, ranjiva i tašta. Nigdje i nikad toliko izravno i otvoreno Williams ne piše o svom životu kao u drami Iznenada prošlog ljeta. Velika je sličnost između Williamsove sestre Rose i glavne protagonistice drame, Catherine Holly. Naime, Williamsovoj sestri je još u ranoj mladosti dijagnosticirana shizofrenija koju su njegovi roditelji pokušali izliječiti pokusnom primjenom tada još uvijek nedovoljno ispitane metode lobotomije. Nakon neuspjele operacije Rose je do kraja života osala potpuni emotivni i intelektualni invalid. Tennessee nikad nije oprostio svojoj obitelji što su zbog neimaštine učinili njegovoj sestri. U ovom autobiografskom dijelu Williams sebe ostavlja izvan pozornice, neprisutnog, poistovjećujući se sa likom svetog Sebastiana, pogođenog sa stotinu oštrih strijela. Sebastijan je zapravo Godot ove predstave. Cijelu priču pokreče njegova smrt: mladi pjesnik nesretno strada na plaži u ljetovalištu Cabeza de Lobo. Za okolinu je Sebastian bio pretenciozni mladi ekscentrik, koji je svako ljeto jednom godišnje putujući po svijetu sa svojom majkom napisao jednu pjesmu. Williams je u Sebastiana utkao sve svoje frustracije, traume i patnje zrelog doba. Izražavajući se kroz mnoštvo simbola kako bi što slobodnije oslikao svoj identitet.

Zadarska se publika puno puta susrela sa ovim velikom dramatičarom; 1955. „Staklena menažerija“, redatelj: Đuro Puhovski, 1959. „Tetovirana ruža“, redatelj: Vlado Vukmirovič, 1961. Četiri jednočinke: „Čovječe ne budi usamljen“, „Pozdrav od Berte“, „Govori mi o kiši“ i „Pusti me da te slušam“, „Neobična romanca“, redatelj: Strahija Rodić, 1981. „Staklena menažerija“, redatelj: Petar Šarčević, 2008. „Staklena menažerija“, redatelj: Dražen Ferenčina.

Vinko Radovčić