TIHA NOĆ

Miljenka Smoju obično se predstavlja kao velikog dalmatinskog kroničara iako se on nikada nije htio gurati među pisce povijesti. Znao je da tamo vlada poprilična gužva, pa je umjesto o velikim istinama izabrao pisati o malim ljudima. Iz te marginalne  i iskošene perspektive, uspio je na koncu prodrijeti do same srži, do konačnih pitanja i odgovora koji uporno izmiču onima bez sluha za nijanse, odnosno interesa za rubne pojave i ljude. Upravo zato Smojino djelo nije danas ništa manje živo nego što je bilo prije pedeset godina.

Groteskna koliko i neodoljiva priča o malomišćanskom sudaru dvaju nesukladnih, isključivih svjetonazora dostojanstveno je ostarjela u ovih nešto više od pola stoljeća koliko nas dijeli od premijere pa je ovo krasna prilika da, ostajući vjerni rukopisu i duhu pokojnog meštra, pokušamo vidjeti koliko se i kako naš svijet otada promijenio, jesu li Smojini junaci “otpravljeni “u povijest ili su još uvijek tu među nama, diktirajući nam ritam svakodnevice s jednako slijepom gorljivošću, iako s nešto manje izvornoga šarma.