Gospoda Glembajevi

Premijera: 28. 11. 2013.

Miroslav Krleža (1893.-1981.) pjesnik, dramatičar, prozaik i esejist, jedan od najsvestranijih i najplodnijih hrvatskih književnika. Školovao se u Zagrebu, Pečuhu i Budimpešti. Pokrenuo je časopis Plamen, Književnu republiku, Danas i Pečat . Bio je član uredništva Republike te jedan od pokretača Foruma . Boravio je u Beču, Dresdenu, Berlinu i SSSR-u. Od 1947. član je JAZU, a 1950. Utemeljio je Leksikografski zavod i postao njegovim direktorom. Primio je brojna domaća priznanja, a Herderovom nagradom nagrađen je 1968. godine. Njegova djela prevođena su i objavljena na mnogim svjetskim jezicima. Snažna Krležina autorska osobnost obilježila je hrvatski kulturni i politički život, a poseban otisak ostavila u kazališnom životu.

Gospoda Glembajevi

Krležin ciklus pod naslovom Glembajevi sastoji se od 3 drame (Gospoda Glembajevi , 1928., U agoniji, 1928., Leda , 1931.) i 11 proznih tekstova, koje autor naziva fragmentima. U tom dramskom kompleksu Krleža slika rodoslovlje patricijske, donjogradske zagrebačke obitelji od najave propasti uoči Prvoga svjetskog rata do konačnog sloma potkraj dvadesetih godina opisujući je – zajedno s proznim fragmentima – u njezinu usponu i padu. U Gospodi Glembajevima Krleža teži sintezi: tu se zagrebačka glembajevska sredina susreće u široko dimenzioniranom rasponu autorova obračunavanja s njom samom uzdignutom na razinu srednjoeuropskog mita. Propadanje Glembajevih i njihov slom Krleža prikazuje postupno: dok su Glembajevi na početku drame unatoč zloćudnim glasinama još opijeni svojim bogatstvom, moći i položajem; tijekom drame prodire u njih sve veći nemir i međusobni se odnosi zaoštravaju te se naslućuju kobni događaji i slom, to i finale potvrđuje. Gospoda Glembajevi zajedno s ostalim dramama glembajevskog ciklusa znače zaokret od vanjske, simboličke drame prema produbljivanju psiholoških sukoba. Unutarnji psihološki volumen autor realizira tako da dijalog, primjerice u Gospodi Glembajevima i U agoniji, neposredno povezuje sadašnjost s prošlošću, odnosno uvodi prošlost u sadašnjost: Pretpovijest i suvremeno zbivanje pri tom neprestano zahvaćaju jedno u drugo, a za slušatelja je izvanredno napeto da sam izvede iz dijaloga sve što je u pretpovijesti važno za razumijevanje radnje i likova. U kapljicama (slikovito rečeno) ta se prošlost provlači kroz cijelu dramu služeći razrješavanju i razvoju radnje, gdje se prava drama nalazi u odnosima između članova obitelji: obiteljsko i ekonomsko, privatno i javno, vode do niza melodramskih eksplozija – zato što su već tu, što su se već odigrali. Genealoška tema jasno je određena u Gospodi Glembajevima i u prozi O Glembajevima , ali i u ostalim dramama o članovima te porodice: Jedinstvo te porodice Krleža vidi kao kretanje: Glembajevi znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života: kretanje iz tmine u svjetlost. Tmina je zbilja, a svjetlost privid koji obmanjuje bljeskom moći: sve se to očituje i u Gospodi Glembajevima, a takve primjere porodica i pojedinaca susrećemo i danas, ali i ubuduće. U prozi O Glembajevima autorski glas vidi nasljeđe kao tajnu čija unutarnja logika ostaje skrivenom. U dijalozima likovi u toj drami aluzivno upućuju na naslijeđenu krv kao prijenosnika opakih svojstava, koja će uništiti i svoje nasljeđe; a i sam Leone, senzibilni umjetnik i intelektualac, neurotik, žrtva je toga prokletstva biološkog nasljeđa: Od prvoga dana, kad sam počeo misliti, ne radim drugo, nego se borim protiv Glembaja u samom sebi! To jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembaj! Svaka moja mržnja na Glembajeve nije ništa drugo nego mržnja na samoga sebe. U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!

Vinko Radovčić